Rastanci su dio naših života, a u ona najteža, ubrajaju se odvajanje i gubitak voljene osobe. Svatko od nas na rastanke reagira različito.
Kroz žalovanje, rastanke i gubitke, svatko od nas otkriva jedan dio svoje osobnosti. Upoznajemo sebe u nekom novom svjetlu. Prisjećamo se osobitih trenutaka koji su jedinstveni, posebni... Samo naši. Tuga zbog rastanka je, nekima možda najveća inspiracija u životu. To je period kada sve oko nas ima neki svoj tijek, sve je naigled isto, ali ipak je sve potpuno drugačije.
Velik je dio umjetničkih djela inspiriran osjećajima žalosti i duboke tuge. No, u našem modernom svijetu, tuga nije baš poželjan pratilac, ona se ne uklapa u ovaj način života koji teži biti brz, blještav i euforičan. Iskazivanje tuge se općenito smatra slabošću. Nju se pokušava negirati, sakriti pod tepih i sve oko sebe uvjeriti da je sve dobro. A nije.
Svakim rastankom bilo emocionalne ili fizičke prirode, umire jedan dio nas, jedan dio naše duše. Poricali mi to ili ne. Iz tog razloga, tugovanje bi trebalo osobito cijeniti, dozvoliti vremenu da nas iscijeli kako bismo prigrlili rastanke. Umjetnici nisu ništa manje imuni na ove osjećaje, jedino su blagoslovljeni osobitim darom, vještinom da iz svojih najtežih iskustava izvuku ono najljepše i te osjećaje patnje, boli i tjeskobe preoblikuju u mala umjetnička djela.
Glazba je jedan od alata umjetnika kojim se nešto svima svojstveno može prepoznati kroz ovaj univerzalni jezik. Anna Moor je umjetnica koja je pronašla način kako svoje najintimnije osjećaje pretočiti, prevesti na razumljiv jezik ono što ju čini takvom. Neki ispisuju stranice dnevnika, a ona je odlučila voditi dnevnik na svoj način. Kroz jezik koji joj je blizak.
Njen dnevnik ispisan je najdubljim osjećajima, sjećanjima i maštanjima stihovima i notama. Dijalog koji Anna Moor vodi s nama, slušateljima, odvija se kroz prekrasnu glazbu. A koliko svoju publiku cijeni i smatra bliskom govore sama njena djela. Svojim novim singlom Genovia, podijelila je s nama jedan poseban kutak svoga srca. Genovia je tajni kod, tajanstveni jezik između nje i njenog voljenog djeda. Anna Moor o pjesmi kaže sljedeće: „To je imaginarno mjesto prema kojem putujem kad počnu navirati slike iz mojeg predivnog djetinjstva obilježenog snažnom figurom osobe koja mi je pomogla da se oslobodim i postanem ono što sam oduvijek htjela. O tom dalekom i veoma osobnom putovanju najbolje govori stih „Zato duboko u meni postoji mjesto koje nikad nitko neće pronaći.“
Ovom prekrasnom, toplom pjesmom prepunom ljubavi i sjete ona mu je danas čestitala njegov 77. rođendan, u pjesmi u kojoj on nastavlja svoje postojanje u jer „Ne prestaješ sve dok svatko od nas te voli“. Nas je na prvo slušanje preplavila snagom i dubinom svojih osjećaja. I takla najdublje prostore našeg bića, one koje pažljivo skrivamo od svijeta i otkrivamo rijetkima.
Kroz Genoviu prepoznajemo taj univerzalan jezik. Osobite osjećaje i nevjerojatnu iskrenost. Još kada se pridoda da je glazbi i stihovima dodana i vizualna dimenzija. A kada se poklopi da se priča ispriča i kroz oko kamere jedinstvenog Dinka Šimca, onda znate da pred sobom imate nešto doista posebno. Dinko je pomoću VFX smanjio Annu Moor u malu djevojčicu, a a kako izgledaju njene lijepe uspomene i sretni trenuci koje je provela s djedom pogledajte u videu.
Pripremite maramice. I dozvolite da vas Anna Moor povede na još jedno lijepo glazbeno putovanje.
”Volim ”male” ljude i smatram da nikada ne treba ljude razlikovati prema tome tko što radi. Jednom sam se usred noći našao na pljusku sam s neispravnim autom. I odjednom su se stvorili djelatnici riječke Čistoće i pomogli mi odgurati auto. Nemojte nikada razlikovati ljude s obzirom na znanje ili titulu jer svi smo mi - samo ljudi. Ljubo Kostić, riječki odvjetnik
